Obljetnica koja to ipak nije

-

U zagrebačkom HNK-u 25. veljače 2021. održan je koncert bez publike. Točnije, bilo je nešto VIP-slušatelja pažljivo raspoređenih po ložama središnje zagrebačke kazališne kuće, a kako se koncert prenosio putem HRT-a, treba pribrojati i publiku pred malim ekranima. Pod pomalo sladunjavim motom, „Grlimo vas glazbom“, na koncertu je nastupila Zagrebačka filharmonija. Izvedena su djela hrvatskih skladatelja, dodijeljeno je nekoliko priznanja, a svojevrstan kuriozum jest da će koncert ostati upamćen po posljednjem pojavljivanju zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića u javnosti. Dva dana nakon pandemijom obilježena događaja iznenada je preminuo. No nije sporan ni pažljivo odabran repertoar koji je uključivao i skladbu jednog člana orkestra, skladatelja i kontrabasista Dubravka Palanovića, ni cijela ceremonija, ni nagrade – nego povod. Svečani događaj organiziran je naime u povodu „150 godina postojanja Zagrebačke filharmonije“.

Zašto onda 1871?

Da je netko veselom društvu glazbenika koji su se u istoj toj zgradi HNK-a okupili 3. listopada 1920. u 11.30 sati kako bi održali „konstituirajuću skupštinu Zagrebačke filharmonije“ rekao da će se za 101 godinu slaviti stoljeće i pol netom osnovana orkestra, reakcije bi bile različite. Dio svirača vjerojatno bi prasnuo u smijeh, dio bi negodovao i ukazivao na bjelodane dokaze (o kojima će biti riječi u nastavku teksta) da je orkestar netom osnovan, a dio po svoj prilici opsovao na češkom jeziku, jer su upravo Česi činili velik udio prvog sastava Filharmonije. A neosporna istina jest da je Zagrebačka filharmonija, naš središnji orkestar, osnovan kao udruga građana u „pokusnoj dvorani Narodnog kazališta“ upravo početkom listopada 1920.

Najstarija poznata fotografija Zagrebačke filharmonije iz prosinca 1924. Hrvatska praizvedba Beethovenove Misse solemnis, dir. Krešimir Baranović (prvi red, sredina) / Izvor: HR-DAZG-779, Hrvatsko pjevačko društvo Lisinski, ustupio Državni arhiv u Zagrebu

Kao i svaka udruga građana, i Filharmonija je trebala izabrati svoje vodstvo: za predsjednika je izabran violinist Dragutin Arany, potpredsjednik je postao Slavko Šiljevinac, tajnici novoosnovane Filharmonije bili su Franjo Kubaček i Robert Klička, blagajnik Franjo Vavruška, a arhivar Václav Runkas. Sva ta mahom strana prezimena naći ćemo u arhivskoj građi središnje zagrebačke kazališne kuće koja se čuva u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a jer su prvi članovi Filharmonije bili redom svirači orkestra HNK-a. No orkestar HNK-a je jedno, a Zagrebačka filharmonija nešto drugo, kako i danas tako i u listopadu 1920.

Kako je onda i zašto došlo do teorije da je povijest Zagrebačke filharmonije pedesetak godina starija nego što uistinu jest? Do nasilna postarivanja orkestra došlo je prije pedeset godina, kada je muzikolog Krešimir Kovačević prvi postavio teoriju da se povijest Filharmonije može pratiti pola stoljeća prije konstituirajuće skupštine orkestra. No Kovačević je ipak bio oprezan u zaključcima, pa je jedan događaj iz 1871. godine nazvao „temeljem na kojem će izrasti Zagrebačka filharmonija“. Riječ je o prvom samostalnom koncertu kazališnog orkestra koji je po dolasku iz Beča u Zagreb priredio Ivan pl. Zajc, tzv. kvodlibetu – nazvanu tako zbog raznovrsno sastavljena programa.

Kvodlibeti su bili česta praksa orkestara europskih kazališnih kuća i svojevrstan pedagoški alat pripreme publike na duge operne priredbe. Nakon neredovito održavanih kvodlibeta, na programima kojih su u najvećoj mjeri ipak bili operni ulomci, uslijedili su samostalni simfonijski koncerti kazališnog orkestra koje je organizirao čuveni intendant Stjepan Miletić. Miletić Zajčeve kvodlibete u memoarima ne samo da i ne spominje nego tvrdi da samostalnih koncerata kazališnog orkestra prije njega nije ni bilo. A onda je osam godina nakon Miletićeve smrti, u veljači 1916, uslijedio najpoznatiji samostalni koncert kazališnog orkestra, na kojem su praizvedena djela šest hrvatskih skladatelja. U sumornoj svakodnevici Prvoga svjetskog rata koncert je do te mjere odjeknuo da je napunio HNK tri puta, a o velikom događaju pisale su brojne zagrebačke novine. I, pogađate, u njima nema ni spomena Zagrebačke filharmonije. Kao ni u izvorima iz 19. stoljeća ili odličnim Miletićevim memoarima naslovljenima Hrvatsko glumište.

Samostalna udruga građana

Doduše riječ filharmonija u kritikama iz 1916. spominje se, ali samo u konstatacijama „nemamo zasebnog filharmonijskog orkestra“ (Novosti, br. 43 iz 1916) ili – još drastičnije – „Zagreb, brojeći danas blizu stotinu hiljada stanovnika, nema još ni danas svoje filharmonije, a izvedba filharmonijskih djela povjerava se od slučaja do slučaja ad hoc sastavljenom orkestru“ (Obzor, br. 38 iz 1916). Zagreb je rastao jednako kao i kulturni apetiti njegovih građana i postalo je jasno da se filharmonija što prije mora osnovati. Prvi je neuspjeli pokušaj uslijedio 1918. osnivanjem društva Hrvatska filharmonija, koje je ipak okupljalo previše teoretičara, a premalo praktičnih glazbenika koji bi mogli osnovati orkestar. Mnogo uspješnija bila je skupina svirača kazališnog orkestra koja je 1919. osnovala Filharmoniju kazališnog orkestra, ustrojstvenu jedinicu HNK-a, koja je tijekom nadolazeće sezone premijerno izvela tri koncerta i nekoliko njihovih repriza.

Filharmonija kazališnog orkestra bila je nesamostalna organizacija koja je okupljala samo kazališne svirače, a novac prikupljen na koncertima slijevao se najvjerojatnije u kazališnu, a ne njihovu blagajnu.

A onda se skupina svirača predvođena Aranyjem odlučila na hrabar i pomalo nepromišljen potez. Osnovali su samostalnu udrugu građana pod imenom Zagrebačka filharmonija, u kojoj neće svirati samo članovi kazališnog orkestra nego i drugi glazbenici i, ono najvažnije, koja će se moći samostalno natjecati za subvencije Zemaljske vlade. Tako je nakon duga razdoblja orkestralnog muziciranja počela samostalna stoljetna (!) povijest Zagrebačke filharmonije, koja se u početku suočavala s velikim problemima. Prvi pokušaj odlaska na turneju propao je jer kazališna uprava nije dopustila da njezini svirači otputuju na nekoliko dana i blokiraju rad kazališne kuće, a arhivska građa svjedoči o iznimnoj ovisnosti Filharmonije o HNK-u gotovo do kraja dvadesetih godina.

Kada je Osječka filharmonija molila Zagrebačku za note, odgovor je glasio da se moraju obratiti HNK-u jer Zagrebačka filharmonija nema svojih nota, kao ni instrumenata ni notnih pultova. Kako se zaoštravao odnos između Filharmonije i HNK-a, tako je budućnost Zagrebačke filharmonije bila sve manje izvjesna, pa je uprava HNK-a u jednom trenutku čak zaprijetila da će ponovno uvesti praksu održavanja samostalnih simfonijskih koncerata, što bi bio nož u leđa Filharmoniji. Stanje se nešto poboljšalo 1928, kada je osnovano Hrvatsko filharmonijsko društvo sa svrhom materijalne i organizacijske potpore Filharmoniji, a snažan vjetar u leđa bile su i tri velike dvorane u kojima je orkestar sve češće nastupao: isprva u Music-Hallu u današnjoj Teslinoj ulici, a poslije u dvoranama Zagrebačkog zbora odnosno velesajma u Martićevoj ulici i kasnih tridesetih u Savskoj. Svi pak izvori o Filharmoniji međuratnoga razdoblja svjedoče o velikoj nestabilnosti i vječnim financijskim teškoćama s kojima se orkestar suočavao. Tako je bilo do 1948, kada je preimenovana Zagrebačka filharmonija pod imenom Državni simfonijski orkestar počela uživati potpunu zaštitu države. Staro ime vraćeno je 1955, a nakon godina muziciranja u dvorani Istra sedamdesetih je otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, u kojoj je i danas dom Zagrebačke filharmonije.

Otprilike u isto vrijeme kada je Filharmonija počela održavati koncerte u Lisinskom pojavila se spomenuta teorija o 1871. kao „temelju na kojem je izrasla Zagrebačka filharmonija“, a koja je, posebno tijekom obilježavanja „125. godišnjice osnutka Filharmonije“ 1996. postala svojevrsna dogma. Orkestar je 1996. objavio bogatu monografiju u kojoj pitanje osnutka nije precizno definirano i u kojoj se prvi koncert Filharmonije smješta u 1869. godinu (?). Bez obzira na brojne korisne informacije o orkestru, npr. popis koncerata u Zagrebu i na gostovanjima, monografija je kompromitirana između ostaloga i rečenicom u uvodu koja glasi: „Tome u prilog govori i činjenica da je već 1871. godine Zagreb, tada grad s jedva 30.000 stanovnika, osnovao svoju filharmoniju“, što je čista povijesna neistina.

Zanimljiva i
neistražena povijest

Povijest Zagrebačke filharmonije iznimno je zanimljiva, ali i dalje prilično neistražena. Bavljenje prošlošću našega središnjeg orkestra nije dovelo samo do rekonstrukcije postojećeg narativa i ogoljivanja krive teorije da orkestar slavi 150 godina, nego i do detalja koji prikazuju slavnu povijest, a dosad nisu bili poznati široj javnosti. Tako je Zagrebačka filharmonija nastupila uz mješoviti zbor HPD Lisinski pod ravnanjem Krešimira Baranovića 13. prosinca 1924. u HNK-u.

Na programu je bila Beethovenova Missa solemnis, što je bila prva izvedba toga velikog djela u Hrvatskoj. I o toj su izvedbi novine pisale s najvećim pohvalama, a svojevrstan je kuriozitet da je u publici ponovljene izvedbe od 17. prosinca bio i veliki njemački skladatelj Paul Hindemith. Naime, Hindemith je večer prije nastupio u HGZ-u sa svojim kvartetom Amar-Hindemith. U pohvali izvedbe koju je napisao osobno Hindemith, a potpisali ostali članovi kvarteta, stoji da su „imali slobodnu večer pa su došli kratko poslušati“, no zbog sjajne izvedbe („die Aufführung war wunderbar“) ipak su ostali do kraja. Inače, 1924/25. Filharmonija zbog manjka sredstava nije imala vlastitu koncertnu sezonu, nego je nastupila samo u nekoliko izvedbi spomenute Misse solemnis. 

Cilj ovoga teksta nije upiranje prstom ni u koga zbog pojednostavnjene pa onda pogrešno prihvaćene teorije, koja se tijekom 2021. godine čula u nekoliko navrata, nego pokušaj utvrđivanja gdje je pošlo krivo i kako to eventualno ispraviti. Paušalni zaključak o povijesti dugoj stoljeće i pol nastao je metodom gluhog telefona i zbog nedovoljne preciznosti pri bavljenju kompleksnom građom. Stoga se na kraju upitajmo kako dalje po pitanju pogrešno postavljene 150. obljetnice Zagrebačke filharmonije? Najsretnije rješenje bilo bi kada bi se lažni jubilej nekako zaboravio ili kad bi se 2021. godina u priči o Filharmoniji uvela kao stota obljetnica godine u kojoj je Zemaljska vlada potvrdila pravila Filharmonije, osnovane u listopadu 1920.

Svi povijesni izvori, od kojih su u ovom članku nabrojeni samo neki, ruše teoriju o stoljeću i pol našega najvećeg orkestra. Pretpostavljamo stoga da će buduća istraživanja samo dodatno ogoliti pogrešno postavljenu priču. A Filharmoniji lažna povijest nije potrebna jer ima dovoljno argumenata koji joj idu u prilog, kao što je Hindemithova pohvala. Stoga je najbolje da pokušamo zaboraviti koncert iz veljače na kojem se gradonačelnik posljednji put javno pojavio. Ukratko, treba biti oprezan s lažnim obljetnicama. Mogu biti pogubne.